dzemat

Okupljanje muslimana u skupine kako bi organizovano i, medusobno se potpomažuci, pozivali u Allahovu vjeru, jedan je od najvažnijih faktora koji vode ostvarivanju ciljeva Islama. To je najsigurniji nacin za samog daiju da prenese ljudima istinu zato što ima oko sebe one koji ga podržavaju i fizicki i psihicki. I poslanici su pozivali na taj nacin, tj. uvijek su pokušavali da pronadu sebi pomocnike u širenju objave, tako da vidimo Musa, a.s., kako moli Allaha, dž.š.: "...I podaj mi za pomocnika iz porodice moje, Haruna, brata moga, osnaži me njime i ucini drugom u zadatku mome, da bismo te mnogo hvalili, i da bismo te mnogo spominjali." (Prijevod znacenja - Et-Taha, 29.-34.)

U trenucima kada su ga neprijatelji vjere sprecavali u širenju istine, Lut, a.s., kaže: "Ah, da, ja samo imam moc," - rece on - "ili da se mogu osloniti na nekog snažnog." (Prijevod znacenja- Hud, 80.)Takoder i Isa, a.s., pita svoje ucenike: "Hocete li me pomoci Allaha radi?" (Prijevod znacenja- Es-Saff, 14.)

Na kraju znamo da je i Muhammed, a.s., ucinio hidžru u Medinu samo zbog pomoci koju su mu obecale ensarije, tako da vidimo da je organizovano i udruženo pozivanje u Allahovu vjeru jedan od sunneta svih poslanika.

Ova je cinjenica poznata muslimanima pa tako danas vidimo veliki broj organizacija, udruženja i džemata kako u Bosni, tako i širom svijeta, ciji su se clanovi prihvatili jednog plemenitog posla, a to je dava i pozivanje u Allahovu vjeru na onaj nacin na koji su to cinili Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi. Osnivacima tih skupina je prevashodni cilj da združenim radom uzdignu Allahovu rijec iznad svega ostalog i vecina njih pokušava svoj rad što više uskladiti sa Kur'anom i sunnetom.

Medutim, koliko ce rad te skupine biti u skladu sa Šerijatom, prije svega ovisi o ucenosti njihovih voda, pojedinaca, situacije u kojoj se nalaze tako da svaka davetska skupina ima svoje karakteristicne osobine koje je cine u manjoj ili vecoj mjeri razlicitim od ostalih.Ta razlicitost može biti pogubna za davetski rad svih skupina na jednom podrucju ukoliko se pojave neznalice kojima je interes džemata ili skupine kojoj oni pripadaju na prvom mjestu, dok su globalni interesi Islama stvari o kojima takvi uopšte ne razmišljaju. Potrebno je pojasniti pravi smisao tog davetskog vida udruživanja, kako pojedinci ne bi gubili svoja dobra djela narušavajuci cast drugim muslimanima, koji iskreno pozivaju Allahu, dž.š., a jedini im je grijeh što nisu u istom džematu.

Brani "svoga"

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: "Ukoliko su se okupili (razlicite skupine) na onome što su naredili Allah i Njegov Poslanik, bez dodavanja ili oduzimanja od toga, oni su tada mu'mini koji imaju svoja prava i dužnosti. Medutim, ukoliko na to nešto dodaju ili oduzmu, poput slijepe privrženosti svojoj skupini, bila ona na istini ili na neistini, ili poput suprotstavaljnja onome ko nije u njihovoj skupini, svejedno, bio on na istini, ili na neistini, tada to biva dijeljenje na strane koje prezire i Allah i Njegov Poslanik." (El-Fetava 11/ 92-93) Ovi drugi postupaju po džahilijetskom pravilu: "Brani svoga pa makar bio i kriv". Islam svim ljudima sudi pravedno i oni koji slijepo iskazuju svoju privrženost nekoj skupini, cak i u stvarima koje nisu istina, tim svojim postupkom negiraju privrženost Islamu. Allah, dž.š., kaže: "Tebe se ništa ne ticu oni koji su vjeru svoju raskomadali u stranke se podijelili. Allah ce se za njih pobrinuti." (Prijevod znacenja- El-En'am, 159.)

Ovo je veoma opasna stvar jer je Poslanik, s.a.v.s., cist od takvih i njima slicnih i njima prijeti Allahova kazna. Kaže Ibn Tejmijje tumaceci ovaj ajet: "Ako je Allah, dž.š., ocistio svoga Poslanika od svega što oni rade, tada je i onaj ko slijedi Poslanika cist od njih, a onaj ko se poistovjeti sa njima, taj se razilazi od Poslanika u tolikoj mjeri u kojoj se poistovjetio sa njima." (El-Fetava, 1/153)

Iz ovoga vidimo da svako iskazivanje pripadnosti bilo cemu koje bi moglo voditi u grijeh, novotariju i tome sl. biva zabranjenim u Islamu.

tri vrste pripadnosti

Medutim, moramo napomenuti da postoje tri vrste pripadnosti:

1. Pohvalna, i to je npr. podjela na muhadžire i ensarije, ucace Kur'ana itd.

2. Dozvoljena, poput pripadnosti nekoj zemlji ili porodici.

3. Zabranjena, i to je svako iskazivanje pripadnosti koje vodi u grijeh.

Ove dvije prve mogu prerasti u trecu ukoliko budu uzrok za cinjenje grijeha. Najbolji primjer za to je dogadaj koji se desio za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., a prenosi ga Džabir ibn Abdullah, r.a., koji kaže da su se jednom prilikom potukla dva mladica, jedan muhadžir a drugi ensarija, pa je svaki od njih pozvao svoju skupinu u pomoc (jedan je dozivao muhadžire a drugi ensarije) kada je Poslanik, s.a.v.s., izašao, uzviknuo je: "Šta je ovo? Zar džahilijetski poziv?" Pa mu odgovoriše: "Ne, Poslanice. To su se samo dva mladica potukla pa je jedan udario drugoga." Na to mu Poslanik rece: "Neka covjek pomogne svoga brata bio zalim ili mazlum. Ako je zalim, onda neka ga sprijeci u nasilju i to je njemu pomoc, a ako je mazlum, neka ga pomogne." (Muslim)

Kada su ova dva mladica pozvali svoje skupine da ih pomognu, bez obzira da li su u pravu, tada je to Poslanik, s.a.v.s., nazvao džahilijetskim pozivom. Medutim, kada se uvjerio da to dolazi od pojedinaca, a ne do skupina, onda ih je poducio kako da pomognu svojoj braci. Moramo znati da nismo pomogli onima koje volimo ukoliko ih podržavamo u njihovoj grešci i takav postupak samo upropaštava i nas i njih. Ibn Tejmijje, tumaceci ovaj hadis kaže: "Ukoliko je ovakvo stanje, ako se pozivaju ovakva imena (misli na muhadžire i ensarije) i ovakva pripadnost koju vole Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., pa šta onda misliti o onima koji se slijepo pozivaju na osnovu pripadnosti koja je samo dozvoljena, ili cak zabranjena." (El-Fetava 11/514)

Vecina ljudi koji imaju tu slijepu privrženost svojoj skupini. Tako postupaju zato što vjeruju da je svaki stav koji zauzima njihova skupina apsolutna istina. Oni ne mogu prihvatiti cinjenicu da i njihove vode mogu ponekad pogriješiti ili promijeniti mišljenje. Ono što su culi u trenucima kada su se poceli pridržavati islamskih propisa, biva poput direktne objave od Allaha njima i tu "objavu" niko od obicnih smrtnika nema pravo mijenjati. To shvatanje donekle proizilazi iz njihovog nepoznavanja biografija poznatih ucenjaka koji bi automatski mijenjali svoje mišljenje ukoliko bi culi novi dokaz koji nisu prije poznavali, tako da je Imam Šafija promijenio veliki dio svojih fetvi nakon što je saznao nove hadise.

Kur'an i sunnet su osnovna mjerila

Ibn Tejmijje, opisujuci stanje u svoje vrijeme kaže: "Vidjeceš mnoge ucenike fikha kako uopce ne gledaju u sufije i pobožnjake misleci da su oni samo zabludjele neznalice i smatrajuci da oni nemaju kod sebe nikakvog znanja , a na drugoj strani ceš vidjeti sufije koje ne pridaju bilo kakvu vrijednost šerijatu niti znanju i koji cak misle da je onaj ko se drži šerijata, odsjecen od Allaha i da kod takvih nema ništa sa cime bi se kod Allaha moglo okoristiti. Istina u oba pravca je samo ono sa cime je došao Kur'an i sunnet, a ono što se suprotstavlja Kur'anu i sunnetu je batil." (Iktida'us-siratil-mustekim, 1/273.)

Iz ovoga vidimo da su osnovno mjerilo Kur'an i sunnet i da stav bilo koje skupine, ukoliko je u skladu sa njima, mora biti prihvacen. U promjeni svoga mišljenja ili stava nema nikakve sramote ili stida pred bilo kime, ukoliko je novi stav ispravniji od starog.

Prenosi se od Omera, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Cvrsto se držite džemata, a cuvajte se razilaženja. Šejtan je sa pojedincem, a od dvojice je dalji, ko želi džennet, neka se drži džemata, a onaj koga dobro njegovo djelo raduje, a njegovo loše djelo žalosti, pa taj je mu'min." (Tirmizi i Hakim koji kaže de je sahih)

Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji prenosi Ibn Omer, r.a.: "Ko se bude odvojio od džemata koliko za pedalj, taj je vec skinuo omcu Islama sa svoga vrata." (Taberani, a Albani kaže da je sahih)

Pored ova dva hadisa sunnet je pun primjera u kojima nam Poslanik, s.a.v.s., nareduje da cuvamo džemat i našu pripadnost njemu. Imam Šatibi u svojoj knjizi "El - I'tisam"navodi mišljenja uleme o znacenju rijeci džemat u hadisima Poslanika, s.a.v.s.:

1. To je vecina muslimana po govoru Ebu Mes'uda, r.a., ashaba koji je prisustvovao zakletvi na Akabi. Šatibi kaže da po ovom govoru u tu skupinu ulaze ucenjaci ovog Ummeta koji rade po propisima ovoga šerijata kao i ostali muslimani koji ih na tom putu slijede, a svako ko se razide od njih, taj je i zalutao i biva od šejtanovog društva.

2. To su ucenjaci ovoga ummeta zato što ce ih Allah, dž.š., uzeti za svjedoke protiv ljudi. Ko se razide od onoga na cemu su oni i umre, taj je umro džahilijetskom smrcu. Ovo je mišljenje Abdullaha ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahivejha, Buharije, Tirmizija i još nekih ucenjaka selefa.

3. To su ashabi, zato što su oni stubovi vjere. Oni su ti koji su je prvi prenijeli drugima.

4. To je džemat svih muslimana u slucaju kada se okupe oko halife i daju mu zakletvu na pokornost. Poslanik, s.a.v.s., je zabranio nepokornost tom halifi i onaj ko mu bude nepokoran, taj je izašao iz okrilja džemata. To je mišljenje imama Taberija.

5. To je zajednica svih muslimana u odnosu na druge narode. Šatibi kaže da je osnova ovog govora u prvom i drugom govoru. Svi ovi govori se medusobno ne razilaze nego samo naglašavaju pojedine aspekte jedne te iste cjeline. Sažetak svih ovih mišljenja da se pod pojmom džemat podrazumijevaju dvije stvari:

1. Džemat kao organizacijska tvorevina svih muslimana u slucaju kada sebi izaberu halifu.

2. Džemat se kao pojam koji se veže za životni pravac svakog muslimana i koji se sastoji od slijedenja onoga na cemu je bio Poslanik, s.a.v.s., i ashabi.

Džemat muslimana i džemat od muslimana

Prvi aspekt džemata na koji se cilja u hadisima jeste slucaj kada muslimani izaberu šerijatskog emira (halifu) i u tom slucaju oni postaju džemat (zajednica) kojoj mora pripadati svaki musliman. Ovo znacenje se spominje u hadisu Huzejfe ibn Jemana, r.a., koji kaže: "Ljudi su pitali Poslanika, s.a.v.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeci se da me ne zadesi pa sam rekao: "O, Božiji Poslanice, mi smo bili u džahilijetu i zlo, a Allah nam je podario ovo dobro, pa da li ce nakon ovog dobra biti zla?" Pa rece: "Da," rekao sam: "A da li ce nakon toga zla opet bti dobra?" Rece: "Da, i u njemu ce biti mraka." Rekoh: "A šta je taj mrak?" Rece: "To su ljudi koji ce upucivati onome cemu ja nisam upucivao i znat ceš ih i suprotstavljat ceš im se." Rekoh: "Da li nakon toga dobra ima zla?" Rece: "Da. Ljudi koji ce pozivati na vratima džehennema, pa ko im se odazove, bacice ga u njega." Rekoh: "O, Poslanice, opiši nam ih." Rece: "Oni su od naše kože i govore našim jezicima." Rekoh: "Pa šta mi nareduješ ako me to zadesi?" Rece: "Drži se džemata muslimana i njihovog imama." Rekoh: "A ako ne budu imali džemata niti emira?" Rece: "Onda se odvoji od svih tih stranaka pa makar se sklonio i pod korijenje drveta, sve dok ti ne dode smrt, a ti si u tom stanju." (Buharija)

Takoder Ibn Abbas prenosi hadis od Poslanika, s.a.v.s.: "Ko vidi kod svog emira stvar koju mrzi, neka bude strpljiv jer, zaista, ko se razide od džemata za pedalj i umre, umro je džahilijetskom smrcu." (Buharija)

U Huzejfinom hadisu se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., potvrdio da ce doci vrijeme kada muslimani nece imati hilafet niti halifu. Tada je dužnost svakog muslimana da teži ostvarivanju te vrste džemata sa halifom na celu. Tako su i ashabi uradili kada su izabrali Ebu Bekra, r.a., za halifu. Pitan je Seid ibn Zejd, r.a.: "Kada je data zakletva Ebu Bekru, r.a.?" Pa je odgovorio: "U istom danu kada je umro Poslanik, s.a.v.s. Mrzili su (tj. ashabi) da im prode i dio dana a da nisu u džematu. (Prenosi Taberi u Et-Tarihu, 3/201.)

Na drugoj strani, hadise o džematu ne možemo posmatrati odvojeno od hadisa koji govore o spašenoj grupi. Poznat je hadis u kom Poslanik, s.a.v.s., kaže da ce se njegov ummet podijeliti na 73 skupine od kojih ce 72 biti u vatri, a samo jedna u džennetu. (Hadis prenosi Ebu Davud, Darimi i Ahmed, a Šatibi i Albani kažu da je sahih)

U drugom rivajetu ovoga hadisa dolazi: "... A samo ce jedna u džennet i ona je džemat" kao i: "... Sve su u vatri, osim najvece skupine." (Es-Seva-du-l-eazam)

U jednom rivajetu je Poslanik, s.a.v.s., upitan o osobinama te spašene skupine, pa je rekao: "Oni koji su na onom na cemu sam ja i moji ashabi." Šatibi kaže da su spašena grupa oni koji steknu iste osobine koje je imao Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi. Onaj ko ima te osobine, taj je sa njima u džematu, kao i sa svakim ucenjakom ili muslimanom koji ima te osobine. To je džemat nad kojim je Allahova milost i ko napusti taj džemat, time je napustio slijedenje Poslanika u njegove upute, cime je skinuo i omcu Islama sa svoga vrata. Džematom se može nazvati i pojedinac ukoliko se jedino on pridržava vjere u svojoj okolini kao što kaže Mes'ud r.a : "Džemat su oni koji se pridržavaju pokornosti Allahu, dž.š, pa makar to bio samo ti (kao pojedinac)."

Takoder i imam Adžiri je pod džematom u hadisima podrazumijevao slijedenje Poslanika, s.a.v.s., i ucenjaka. Ovakvo shvatanje džemata je trajno i ono se ne prekida do Sudnjeg dana, zato što ce uvijek biti moguce slijediti uputu Poslanika, s.a.v.s., i na toj uputi ce biti spašena grupa sve do Sudnjeg dana. Upotpunjavanje ovog poimanja džemata biva izabirom halife od strane muslimana, medutim, nedostatak hilafeta i halife ne znaci i nestanak džemata na koji je mislio Poslanik, s.a.v.s. Sve dok musliman slijedi Poslanika, s.a.v.s., on je u okviru džemata muslimana i u okviru Allahove Milosti. Zbog toga ne možemo reci da su džemat spomenut u hadisima odnosi direktno na bilo koju davetsku (ili neku drugu) skupinu koja trenutno egzistira, niti možemo reci da je naš džemat (ma koji bio), džemat muslimana koji je Poslanik, s.a.v.s., naredio i da je onaj ko mu ne pripada kafir ili otpadnik od džemata koji je nareden. Džemat koji se spominje u hadisima je od temelja akide svakog muslimana i svaki musliman mora težiti ostvarivanju uslova za stvaranje tog džemata (hilafeta), dok su džemati koji rade na pozivanju Allahu, svakako pohvalni i preporuceni, ali se u isto vrijeme moraju smatrati samo sredstvom a nikako ciljem. Medudžematska razilaženja treba rješavati na blag i islamski nacin, sa obostranom cežnjom za spoznajom istine i u skladu sa Kur'anom i sunnetom. Pri tome se mora voditi racuna o naredbi Allaha, dž.š.: "Jedni drugima pomažite u dobrocinstvu i cestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava." (Prijevod znacenja - El-Maide, 2.)